Renkarnacija postoji, a najbolji dokaz su možda, između ostalih ljudi, djeca koja tvrde da su imali prošli život.
Npr. djeca često opisuju i način na koji su živjeli i umrli. Površno možemo zaključiti da jednostavno izmišljaju. Ali što se događa kada, u nekim slučajevima, ljudi to shvate ozbiljno i pokušaju saznati je li se ono što dijete opisuje stvarno dogodilo? I, što se događa kada ti ljudi odu na ona mjesta koja su djeca spomenula, i otkriju da je sve što su rekli o prošlim događajima zaista istina?
Slučaj jednog dječaka
Šestogodišnjak iz Turske, Kemal Atasoy, bio je potpuno uvjeren u ono što govori kada je dr. Jurgenu Keilu, psihologu iz Australije, opisao detalje svog prošlog života. Dječak se s liječnikom susreo u vlastitom domu, udobnoj kući smještenoj u bogatijoj građanskoj sredini, a u pratnji su bili prevoditelj dr. Keilini i Kemalovi roditelji, obrazovani bračni par kojima je ponekad bila zabavna dječakova pričljivost u opisivanju vlastitih iskustava. Ispričao je kako je nekada živio u osam stotina kilometara udaljenom Istanbulu. Tvrdio je da se preziva Caracas, da je jedan od bogatih armenskih kršćana i da živi u prostranoj trokatnici. Ta se kuća nalazila, rekao je, pored kuće žene po imenu Aysegul, vrlo poznate osobe u Turskoj, koja je napustila zemlju zbog problema sa zakonom. Kemal je osjećao da mu je kuća na vodi, na mjestu gdje su bili vezani čamci, a da je iza nje crkva. Rekao je da su mu žena i djeca također imali grčka imena. Napomenuo je i da je sa sobom često imao veliku kožnu torbu te da je u spomenutoj kući živio samo dio godine. U vrijeme kad je upoznao dr. Keila, 1997., nitko nije znao koliko je Kemalova priča istinita. Njegovi roditelji nisu poznavali nikoga u Istanbulu. Ni Kemal ni njegova majka nikada nisu bili tamo, dok je Kemalov otac samo dva puta boravio u tom gradu, nekim poslom. Osim toga, nitko iz obitelji nije poznavao nikoga iz Armenije. Roditelji su mu bili muslimani Alevi, članovi obitelji koja vjeruje u reinkarnaciju, ali se očito nisu previše obazirali na Kemalove tvrdnje koje je iznosio odmalena, već kao dvogodišnjak.
Dr. Keil odlučio je ispitati koliko Kemalove tvrdnje odgovaraju životima ljudi koji su stvarno postojali. Rezultati istraživanja dr. Keila pokazuju da Kemal nikako nije mogao saznati detalje života dotičnog čovjeka. Nakon što su dr. Keil i njegov prevoditelj stigli u Istanbul, pronašli su kuću Aysegul, žene čijeg je imena Kemal zapamtio. Pokraj te kuće nalazila se prazna, impresivna trokatnica koja je izgledom sasvim odgovarala Kemalovu opisu – bila je kraj vode, gdje su privezivali čamce, s crkvom u pozadini. Dr. Keil je imao poteškoća pronalaženja dokaza da je osoba koju je Kemal opisao nekada živjela na tom mjestu. U tom dijelu Istanbula tada nije bilo Armenaca, a dr. Keil nije mogao pronaći čovjeka koji se sjeća da je ijedan Armenac ikada živio u tom mjestu. Kada se nakon godinu dana vratio u Istanbul, razgovarao je sa službenicima Armenske crkve, koji su mu ponovili da, prema njihovim saznanjima, u toj kući nikada nije živio nijedan Armenac. Potvrdu te činjenice nije mogao naći u postojećim crkvenim spisima, ali je poznato da su mnoge njihove knjige stradale u požaru. Dr. Keil je razgovarao sa starijim susjedom koji je rekao da pouzdano zna da je tamo davno živio Armenac, a da su crkveni službenici jednostavno bili premladi da bi se toga sjećali. S tim dokazom u rukama dr. Keil je nastavio potragu za željenim informacijama. Sljedeće godine krenuo je na svoje treće putovanje u isto područje i razgovarao s uglednim lokalnim povjesničarom. Tijekom razgovora dr. Keil se trudio ne utjecati na odgovore sugovornika i ništa mu ne sugerirati. Povjesničar je ispričao priču koja je zapanjujuće slična onome što je rekao Kemal. Ispričao mu je kako je u toj kući nekoć živio bogati armenski kršćanin. Bio je jedini Armenac u tom dijelu grada, a prezivao se Caracas. Njegova supruga bila je grčka pravoslavka, a njezina obitelj nije odobravala njihov brak. Par je imao troje djece, ali povjesničar nije mogao reći kako se zovu. Napomenuo je i da je ostatak obitelji Caracas živio u drugom dijelu Istanbula, da su se bavili izradom kožne galanterije, te da je dotični pokojnik često nosio veliku kožnu torbu. Kazao je i da je ovaj čovjek u spomenutoj kući živio samo tijekom ljetnih mjeseci. Poginuo je 1940. ili 1941. godine. Iako dr. Keil nije uspio provjeriti Kemalovu tvrdnju da su imena supruge i djece grčka, uspio je doznati da žena potječe iz grčke obitelji. Ispostavilo se da je ime koje je Kemal dao zapravo armenski izraz koji znači “dobar čovjek”.
Dr. Keil nije mogao pronaći dokaze da su ljudi zvali Caracas tim imenom, ali ga je iznenadila činjenica da, iako nitko oko njega nije mogao znati taj izraz, Kemal je ipak spomenuo ime koje je vjerojatno vrlo dobro opisalo gospodina Caracasa. Kako je taj mali dječak, koji je živio osam stotina kilometara daleko, mogao toliko znati o čovjeku koji je umro u Istanbulu pedeset godina prije dječakova rođenja. Malo je vjerojatno da je mogao od bilo koga čuti za čovjeka do čijih je informacija dr. Keil tako teško došao. Kako bismo to mogli objasniti? Kemal je na to pitanje imao vrlo jednostavan odgovor: izjavio je da je on sam, u svom prošlom životu, bio taj čovjek. Kemal nije usamljen u svojim izjavama. Djeca diljem svijeta opisuju sjećanja na svoje prošle živote. Znanstvenici provjeravaju slične izvještaje više od četrdeset godina. Dosjei Odjela za istraživanje osobnosti na Sveučilištu u Virginiji sadrže preko 2500 takvih slučajeva. Neka djeca kažu da su pokojni članovi svoje obitelji, dok druga opisuju svoj prijašnji život proveden u tijelima stranaca. Često se događa da se vrlo malo dijete počne prisjećati svog prethodnog života. Dijete na tome inzistira i često zahtijeva da ga se odvede u drugu obitelj negdje drugdje. Kada dijete iznese dovoljno detalja o tom drugom mjestu, obitelj često zna otići tamo provjeriti poklapaju li se djetetove tvrdnje sa stvarnim činjenicama o životu nedavno preminule osobe. Jesu li Kemalova sjećanja, poput onih 2500 djece, ono što oni vjeruju da jesu – iskustva prošlih života?
Fenomen djece koja se prisjećaju svojih prošlih života fascinantan je u svakom pogledu, Na kraju, daje vam se prilika da sami odaberete hoćete li ostati pri uvjerenju da su se djeca, poput Kemala, zaista vratila nakon jednog proživljenog života.
Ovo je samo jedan od primjera da reinkarnacija doista postoji, stvarna je. Nije to isprazno vjerovanje da smrt nije kraj našeg postojanja već stvarne i dokazane činjenice tisuće ljudi.
Literatura: Jim B. Tucker
