Gerald Gardner i osnivanje Wicca – neovještičarenja

G. B. Gardner, 13. 06 1884 – 12. 02 1964, bio je duboko okultno orijentiran te je od rane mladosti okultizmu posvetio cijeli život posjećujući svijet spiritualista već prije svoje dvadesete godine. Također je vrlo brzo bio iniciran u Rozenkrojcerski tetar i Teozofsko društvo.
Prema njegovim riječima, upravo su ga unutar toga kontaktirali članovi klana čarobnjaka koji su ovo društvo koristili kao bazu za novačenje i koji su mu se među divili.
Pozivajući se na ovu inicijaciju, kao i na obiteljsku tradiciju – on bi bio daleki potomak Grissella Gardnera koji je spaljen kao vještica 1610. – Gerald Brousseau Gardner je tvrdio da je oživio wiccansku religijsku struju.

Između 1939. i 1952. grupa ljudi zainteresiranih za teozofiju, koji su bili gotovo svi članovi masonerije, organizirala je rani zbor koji je tvrdio da je inspiriran drevnim čarobnjaštvom i počeo razvijati ritual, odnosno skup rituala. Grupa je branila tezu da je vještičarenje srednjeg vijeka pravi nastavak poganstva, te su stoga ono što su radili nazvali vještičarstvom (wicca) ili poganstvom.
Budući da je vještičarenje bilo nominalno zabranjeno u Engleskoj do 1951. (godine kada je Zakon o vještičarstvu konačno ukinut), Gardner je prvi put objavio reference na neovještičju organizaciju 1949. u romanu pod naslovom High Magic’s Aid.
Iste godine Gardner je napisao prvi rad, Knjiga sjena, Wiccan rituala koji je postalo popularno u ezoterijskim krugovima.
Wicca
Gardner je razradio ovu neopagansku religiju uz pomoć mađioničara Aleistera Crowleya miješajući elemente zapadnjačke ezoterije – kojih je bio svjestan zahvaljujući svojoj prošlosti u nekoliko tajnih društava – s drugima posuđenim elementima iz antropoloških te starog kulta koji je preživio, bez obzira na konstantni progon od strane kršćanstva.

Wicca tvrdi da je umjetnost življenja u skladu sa svojom okolinom, zagovarajući poštovanje prema drugima, kao i proces dijeljenja s njima. Štoviše, Wiccani vjeruju u postojanje magije, koja se smatra ‘kozmičkom energijom’ prisutnom u svakome od nas i u svakom objektu. Još jedno od glavnih načela Wicce je zakon trostrukog povratka: sve što učinite bit će vraćeno tri puta, bez obzira je li pozitivno ili negativno.

Wiccani ponekad koriste magijske discipline i razne prirodne tehnike kao što su:

– Magični rituali
– Zazivanje poganskih božanstava
– Predviđanje
– Reiki

U Wicci zapravo ne postoji posebna praksa, ona se razlikuje prema usvojenoj tradiciji. Većinu vremena, obredi se prakticiraju na otvorenom, u prirodi, izvan vidokruga. Trenutno se razvija novi oblik prakse, poznat kao samotna praksa Wicca ili ‘Wicca u dnevnoj sobi’
Pod nazivom ‘Kotač godine’ Wicca okuplja dvadeset i jedan sastanak klana kako bi proslavili izmjenu godišnjih doba. To je kalendar koji obuhvaća solarne i lunarne cikluse.

Glavni moto Wicca je:

“Radi što hoćeš sve dok to nikome ne šteti.”

Tirezijina proročanstva i životni put

Tko je Tirezija?

Tirezija je bio jedan od prvih, dobro poznatih proroka koji je izrazio neizvjesnost i loša događanja u budućnosti. Za razliku od drugih proroka, na Tirezija narod nije gledao kao na nekog posrednika između bogova i ljudi. Oni su ga vidjeli kao mudrog proroka, koji je vidio da stvari nisu uvijek ono što jesu.
Tirezija je živio u antičko doba, bio je tebanski prorok u vrijeme najveće grčke slave u svakom pogledu, te se nagađa je li spada u mitologiju ili istinu njegovo postojanje. Homer ga spominje u svom čuvenom epu Odisej.
Prorekao je točno i precizno Odiseju događanja na njegovom dugom putovanju kao i njegovu smrt. Predvidio je da će Odisejevo putovanje kući biti teško, krvavo, sa sretnim završetkom, ali i već spomenutim njegovim krajem. Upozorio ga je na naprasite udvarače koji kruže oko njegove vjerne žene Penelope dok je on odsutan.
Kroz Tireziju shvaćamo kako dar proricanja predstavlja teret i često tjeskobna stanja koje dolazi s poznavanjem budućnosti. Kada je došao u pomoć Edipu, kralju Tebe, njegova je misija bila pronaći tko je ubio prethodnog kralja Laja. Iako je znao da će spoznanje o ubojici biti nešto što ne bi želio pronaći. Svoja predviđanja doživljava kao teret jer on jedini ima znanje o istini a dužan je da je priopći.
Mitovi o Tireziji su brojni. Jedna od najčešćih se odnosi na to da je jednog dana hodajući planinom vidio dvije zmije koje se pare i ubio ženku jer mu je ta scena smetala. Božica Hera nije bila zadovoljna, te je kaznila Tireziju preobrazivši ga u ženu. Kao žena, Tirezija je postala Herina svećenica. Udala se i dobila djecu, a jedno od njih, Manto, također je posjedovalo dar proroštva. U takvom je stanju, kao žena, živio sedam godina iskušavajući sva zadovoljstva koja je žena mogla probati, sve dok se ponovno nije našao pred istim prizorom zmija. Ovaj put Tirezije je pametno odlučio: ili ostaviti zmije na miru ili ih zgaziti. Kako god, vraćena mu je muškost i nije više bio žena.On koji se sjedinjuje sa svojim drugim ja postaje opsjednut svojim Stvarnim Ja. On je vizionar jer sada jasno vidi s mnogih stajališta, dakle i muškarca i žene, a ne samo jednu perspektivu ljudskog bića i postojanja. Doživljava potpunu svjesnost samim time.

Postoje različiti mitovi o njegovoj smrti. Tijekom napada Epigonija na Tebu, Tirezija je pobjegao iz grada zajedno s Tebancima i umro nakon što je popio vodu iz zaraženog izvora Tilphussa, gdje ga je pogodila Apolonova strijela. U drugoj verziji proricatelj i njegova kći Manto bili su zarobljeni u Tebi i poslani u Delfe, gdje bi bili posvećeni bogu Apolonu. Tiresija je umro od umora tijekom putovanja. Duša Tirezije, nakon što je ušla u Had, zadržala je moć proricanja, prema tvrđenju Homera u Odiseji.
Tirezijin proročanski put drži se kao herojski. Da bi netko otkrio svoj dar vidovitosti mora se odvojiti i napustiti poznati svijet, dobiti inicijaciju ili početak nove svijesti o onostranom i nevidljivom, a zatim se vratiti u poznato, stari svijet i proricati u dobre svrhe.
Ključno je pitanje kako uopće netko može sumnjati u postojanje proroka ili vidovnjaka u današnje doba kad oko sebe kroz povijest imamo tolike dokaze, toliko proroka koji su sasvim precizno kazivali što će se nekome zbivati u budućnosti. I prije antičkog doba čak postojali su mnogi proroci no u stara vremena na njih se gledalo s poštovanjem, jer je očito da su ljudi tada bili mnogo duhovniji nego što je to slučaj danas. Tehnologija, moderni ustroj oduzeo nam je povezanost s prirodom te nam sve onostrano biva doslovno onostrano, daleko i neprihvatljivo do trenutka kada shvatimo da stvarnost nije samo ono što vidimo i doživljavamo svaki dan. Uzdati se samo u poznato i već viđeno je plitkost uma i duha, a tražiti savjet i pomoć vidovnjaka tek kad shvatimo da baš nije sve crno i bijelo vraća nas samom našem biću.
Tirezija je sjajan primjer ako dovoljno pažljivo obratite pažnju na njegov životni put i proročanstva.

Prema grčkoj mitologiji, ali i prema povijesnim izvorima i  povjesničaru Plutarhu, Pitija, (Pythia), je bila svećenica koja je upravljala proročištem u Delfima koji su bili poznato grčko proročište. Ime joj potječe od imena zmije – Piton ili Pytho. Povjesničar Plutarh je opisao kako bi plin slatka okusa, izlazio iz raspukline i dovodio svećenicu u stanje promijenjene svijesti. Ona je dala više stotina predviđanja, proročanstava i u koje su vladari i narod vjerovali i slijedili ih mada su mnoga od njezinih predviđanja bila zagonetna. Proricala je padajući u duboki trans. Na primjer, u devetom stoljeću prije Krista Pitija je izjavila da će pohlepa za parama uništiti Spartu. Vjerujući u to, vladar je zabranio srebrni i zlatni novac i natjerao Spartance da umjesto njih plaćaju kovanicama od teškog željeza. Pitija je 67. godine poslije Krista rekla je Neronu da broj 73 označava sat njegove smrti. Uplašen i ljut, a i mentalno nestabilan, Neron je Pitiju dao pokopati živu. Bio je uvjeren da će umrijeti u 73 godini, ali zapravo je umro mnogo prije. Počinio je samoubojstvo u dobi od 30 nakon pobune budućeg cara Galbe, koji je tada – zanimljivo – imao upravo 73 godine. Aleksandar, 336. g. pr. Kr., posjetio je Pitiju ne bi li dobio odgovor na pitanje hoće li osvojiti poznati svijet. Na njegovo iznenađenje, proročica ga je zamolila da izađe. Bijesan, Aleksander se ponovno vratio u svetištu, zgrabio proročicu za kosu i počeo ju vući na danje svjetlo. Tek kad je vrišteći rekla da je nepobjediv, Aleksandar ju je ostavio na miru. Njezina proricanja su bila točna i za Sokrata u smislu da će postati slavan.
Tako je još jedna od mnogih proročica završila tragično svoj život upravo zato što je govorila istinu. Progon vidovitih ne završava se ni u moderno doba samo što se to sad čini na profinjeniji, “civiliziraniji” način.

Rasputin, Grigorij Jefimovič, rođen je 21. siječnja 1869. Bio je ruski mistik, vidovnjak i iscjelitelj za kojeg se smatra da je utjecao na ruskog cara Nikolaja II. te suprugu Caricu Aleksandru i a njihovog sina jedinca Carevič Aleksej. Rasputina su često nazivali “ludim redovnikom”, dok su ga drugi smatrali ili religioznim hodočasnikom, pa čak “starješinom” – naslov obično rezerviran za redovnike-ispovjednike. Bio je vidovnjak i vjerski iscjelitelj.
Tvrdi se da je Rasputin pomogao diskreditirati carsku vladu, što je dovelo do pada dinastije Romanovih, 1917. Suvremena mišljenja su Rasputina različito doživljavala kao sveca mistika, vizionara, iscjelitelja i proroka, a s druge strane kao razvratniog vjerski šarlatana. Povjesničari će možda i jedno i drugo smatrati istinom, ali postoji mnogo neizvjesnosti, jer su se izvještaji o njegovom životu često temeljili na sumnjivim memoarima, glasinama i legendama. Rasputin je rođen kao seljak u malom selu Pokrovskoye, uz rijeku Turu u guverniji Tobolsk što je danas Tjumenska oblast u Sibiru.
Datum njegovog rođenja neko je vrijeme bio sumnjiv i procijenjen je negdje između 1863. i 1873. Nedavno su se pojavili novi dokumenti koji otkrivaju Rasputinov datum rođenja 10. siječnja 1869. godine .
O njegovom se djetinjstvu ne zna puno, a ono što se zna najvjerojatnije je prenijeto kroz članove njegove obitelji. Imao je dvoje braće i sestara, sestru Mariju i starijeg brata po imenu Dmitrij. Njegova sestra Marija, za koju se kaže da je bila epileptičarka, utopila se u rijeci. Jednog dana, kad se Rasputin igrao s bratom, Dmitrij je pao u ribnjak i Rasputin je uskočio da ga spasi. Obojicu je iz vode izvukao prolaznik, no Dmitrij je na kraju umro od upale pluća. Smrt obojice braće i sestara u rijeci razumljivo je viđena puno više od puke slučajnosti, ali nema dokaza da se išta loše dogodilo. Oba smrtna alučaja utjecala su na Rasputina, pa je potom dvoje svoje djece nazvao po bratu i sestri.
Mitovi oko Rasputina prikazuju ga čovjeka natprirodnih moći čak i tijekom cijelog djetinjstva. Efim Rasputin, Grigorijev otac, uzgajao je konje, a jedan od prividnih primjera tih moći bio je kada je misteriozno identificirao čovjeka koji je ukrao jednog od konja. Rasputin je imao smisla otkriti lopove te mnoge druge vidovnjačke moći.
Kada je imao oko osamnaest godina, proveo je tri mjeseca u samostanu Verkhoturye, moguće zbog pokoru za krađu. Njegova iskustva tamo, u kombinaciji s vizijom Majke Božje po povratku, okrenuli su ga prema životu religioznog mistika i lutalice. Također se čini da je stupio u kontakt sa zabranjenom kršćanskom sektom poznatom kao khlysty (bičevi), čije strasne službe, završavaju fizičkom iscrpljenošću, a to je dovelo do glasina da su u tim ritualima kombinirani vjerski intimni zanosi. Kako nije odgovarao tamošnjim političim urotnicima, na prijevaru je mučki ubijen u prosincu noći u 1916 godine.

 

Proročanstva:

Najpoznatija proročanstva Grigorija Rasputina uključuju predviđanje katastrofalne sedamnaeste godine u Rusiji, brutalno uništenje carske obitelji, strahote rata između bijelih i crvenih koje je zahvatilo Rusiju. U njegovim spisima “Pobožne misli”  Rasputin je napisao da je, zagrlivši jedno od kraljevske djece, osjetio smrt – a ovaj strašni uvid izazvao mu je najdublji užas. Također je rekao da ako bi ga ubili ljudi u koje teče carska krv, cijela kuća ruskih vladara ne bi mogla podnijeti čak dvije godine, svi bi bili ubijeni za prolivenu krv starca.
Rasputinova predviđanja možda su jedno od najznačajnijih proročanstava u dvadesetom stoljeću. Unatoč činjenici da su se mnogi od njih ostvarili, postoje i oni koji nisu potvrđeni. Primjerice, dolazak Antikrista i Apokalipse dvije tisuće trinaeste.
No je li doista pogriješio s ovim proročanstvom…
Još neka proročanstva Rasputina:
Ljudi idu ka katastrofi. Najnesposobniji će voziti kolica. I u Rusiji, i u Italiji, i u Francuskoj, i na drugim mjestima …

Čovječanstvo će biti slomljeno stopama luđaka i nitkova. Mudrost će biti okovana. Neznalice i moćnici diktirat će zakone mudrima, pa čak i skromnima. I tada će većina ljudi slijepo vjerovati u one koji su na vlasti, ali će izgubiti vjeru u Boga … Božja kazna neće biti brza, već strašna. A to će se dogoditi pred kraj našeg stoljeća. Tada će se mudrost osloboditi okova i osoba će se opet potpuno pouzdati u Boga i tim će putem doći u zemaljski raj.

Plodna zemljišta pretvorit će se u tamnice. U zemlji između dvije rijeke, oni će se neprestano moliti za smrt, ali plač neće zaustaviti trojku …

Čovjek iz zarobljeničkog roba postaće pleme slobode. Sudija i gospodar bit će kralj, koji će zbog kraljice pronaći svoju smrt. A smrt će poslati njegov smrdljivi dah na dvorjane čak i nakon pokajanja. Oni će biti mučeni kao prije 2000 godina. Čak će i vodiči biti zakopani, ali sjena križa i dalje će padati na zemlju … Znak će se pojaviti na nebu, a znak će se pojaviti na zemlji, a zatim će grabežljivac otplatiti svoj dug. I dug će biti velik, jer sve zlato neće biti dovoljno za plaćanje duga.

 

Stefan Ossowiecki je rođen u Moskvi 1877, a umro 1944 godine. Njegova sposobnost vidovitosti dokazana je biše puta, osobito su potvrđena njegova viđenja prošlosti. Osim toga priznat je od mnogih psihologa kao i parapsihologa kao istinski vidovnjak. Svoj dar je pokazao još u mladosti objavivši da može vidjeti ljudsku auru. Zabrinuti roditelji su ga vodili raznim liječnicima, no objašnjenja nije bilo. Također je tvrdio da njegovo tijelo nakon smrti nikada neće biti pronađeno - što se kasnije i potvrdilo - nestalo je.

14.veljače 1935. Ossowiecki je uzeo ruku komad petrificiranog ljudskog stopala. Taj predmet omogućio mu je da prizove viziju. Kad se zagledao u prostor oko sebe, soba u kojoj se nalazio je izblijedjela i postala prozirna. Na njenom mjestu materijalizirao se prizor iz daleke prošlosti. Našao se u dvorištu palače. Ispred njega je stajala lijepa mlada žena maslinaste kože.

Vidio je zlatni nakit oko njezina vrata, na rukama i oko gležnjeva, njezinu bijelu, napola prozirnu opravu, i crnu, u pletenice spletenu kosu, kraljevski skupljenu ispod visoke četvrtaste tijare. Kada ju je pogledao, podaci o njezinom životu preplavili su njegov um. Znao je da je Egipćanka, kći princa, ali ne faraona. Bila je udana. Njezin suprug bio je vitke građe, a kosa mu je bila spletena u mnoštvo malih pletenica koje su mu padale s obje strane lica.

Ossowiecki je također mogao prizor premotati unaprijed, jureći kroz događaje iz ženina života kao da nisu ništa više od filma. Vidio je da je umrla pri porodu. Promatrao je opsežne i zamršene postupke u procesu njezinog balzamiranja, njezin pogreb i rituale koji su pratili polaganje njezinog tijela u sarkofag, a kada je došao do kraja, slike su izblijedjele i soba je postala ponovno vidljiva. U ovom slučaju je riječ o sposobnosti psihometrije koju je Ossowiecki također imao.

O sposobnostima vidovitosti Ossowieckog pisali su mnogi no izdvajamo zanimljiv odlomak Michalea Talbota:
"Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima simo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim. Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15.000. i 10.000. godine prije Krista, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu. Sposobnosti takve vrste daju naslutiti da prošlost nije izgubljena nego da i dalje postoji u nekom obliku dostupna ljudskoj percepciji. Dok naš uobičajeni pogled na svemir ne dopušta takvo stanje stvari, holografski model to dopušta. Bohmova ideja da je vremenski slijed produkt neprestanog niza odvijanja i uvijanja sugerira da kada se sadašnjost uvije i postane dio prošlosti, ona ne prestane postojati već se jednostavno vrati u kozmičko skladište implicitnog. Ili, riječima Bohma: Prošlost je u sadašnjosti aktivna kao neka vrsta implicitnog reda. Ukoliko i svijest izvire iz implicitnog, kao što Bohm sugerira, to znači da ljudski um i holografski zapis prošlosti već postoje u istom području – oni su, da tako kažemo, susjedi. Stoga bi jednostavan pomak čovjekove pozornosti mogao biti sve što je potrebno za pristup prošlosti. Vidovnjaci kao što su McMullen i Ossowiecki možda su pojedinci koji imaju unutarnji «grif» za postizanje tog pomaka, no opet, kao i kod tolikih drugih izvanrednih ljudskih sposobnosti o kojima je bilo riječi, holografska ideja sugerira da je ta nadarenost latentna u svima nama. I sama metafora za način na koji je prošlost smještena u implicitnom također se može pronaći u hologramu. Ukoliko je svaka faza neke aktivnosti – uzmimo primjer žene koja puše mjehurić od sapunice – snimljena kao niz sukcesivnih slika u hologramu s višestrukim slikama, svaka slika postaje poput okvira na filmskoj traci. Ako je hologram ‘bijele’ svjetlosti – komad holografskog filma čija se slika može vidjeti golim okom, te nije potreban laser kako bi postala vidljiva – kada promatrač hoda kraj filma i mijenja kut svog opažanja, vidjet će ono što je zapravo jednako trodimenzionalnom filmu sa ženom koja puše mjehurić od sapunice. Drugim riječima, različite slike koje se odvijaju i uvijaju izgledat će kao da teku zajedno i stvarat će iluziju pokreta. Osoba koja nije upoznata s hologramima mogla bi pogrešno pretpostaviti da su različiti stadiji puhanja mjehurića od sapunice prolazni te da se, nakon što se jedanput opaze, više nikada neće moći pogledati, međutim – to nije točno. Na hologramu je uvijek snimljena cjelokupna aktivnost, no promatračev kut gledanja koji se mijenja je taj koji stvara iluziju da se prizor odvija u vremenu. Holografska teorija daje naslutiti da isto vrijedi i za našu prošlost. Umjesto da se postupno izgubi u zaboravu, ona ostaje snimljena u kozmičkom hologramu i uvijek joj se može ponovno pristupiti.”

Pa zašto želimo znati budućnost?

Jane Dixon, poznata je američka vidovnjakinja rođena u Wisconsinu 3. siječnja 1904, a umrla 25 januara 1997 godine. Jeane Dixon odrasla je u katoličkoj obitelji i uvijek je opisivala svoje psihičke sposobnosti kao Božje darove. Bigrafija koju je napisala o svome daru proricanja i danas se prodaje u visokim tiražima. Njezina reputacija preciznog vidovnjaka rasla je kad je nudila čitanje vojnicima iz Drugog svjetskog rata u Washingtonu, dok je tamo živjela sa suprugom. Njezina službeno provjerena i priznata, dakle,ostvarena predviđanja uključuju:

Da će glumica Carole Lombard poginuti u avionskoj nesreći 1942
Izbor Johna F. Kennedyja 1960
Atentat na JFK 1963. godine
Atentat na Roberta Kennedyja

Jedno od proročanstava Jeanne Dixon, objavljeno u knjizi "Moj život i proročanstva" (1969) gospođe Dixon, kako je rečeno Reneu Noorbergenu, bilo je dijelom ispunjeno kad je Mehmed Agca ustrijelio i ranio papu Ivana Pavla II. 13. svibnja 1981:
"Tijekom ovog stoljeća jedan će papa nanijeti tjelesne povrede. Drugi će biti ubijen. Atentat će biti posljednji udarac uredu Svete Stolice. Taj će papa biti isti onaj koji će biti izabran u ne tako dalekoj budućnosti, ali čiji će biti Rimski svećenstvo neće odobriti izbore, ali njegov će utjecaj biti takav da će pobijediti protiv prigovora svojih protivnika. Iako će ovaj papa biti posljednji koji je ikada kraljevao kao jedini poglavar Crkve, počeci ove će se promjene dogoditi s jednim od njegovih prethodnika koji će svojim kardinalima dati dalekosežne ovlasti. Ti isti kardinali koristit će svoje ovlasti kako bi ga zamijenili još jednim prema njihovom ukusu. "

No kako to zna da se dogodi, neka proročanstv vidovnjaci ne sagledaju precizno te se dogodi da se ne ostvare. Tako je došlo do priča da se veći broj njezinih predviđanja nije ostvario i da se to gurnulo u drugi plan. Takve osude dolaze od ljudi koji ne shvaćaju da niti jedan vidovnjak ne može sve točno predvidjeti i da se događaju pogreške u  vizijama i predviđanjima koje su striktno ljudski faktor, kao što je dekoncentracija, umor, a često i pretjerana samouvjerenost.

Jane Dixon i njezina neostvarena proročanstva:

Svjetski rat započeo bi 1958. godine
Walter Reuther (laburistička stranka) kandidirao bi se za mjesto predsjednika 1964. godine
Sovjetski Savez prvi bi sletio na Mjesec

Kada netko blizak umre, ožalošćene osobe često se bore s tugom, krivnjom i neodgovorenim pitanjima. Kanaliziranje može pomoći živim i preminulim osobama da pronađu utjehu i iscjeljenje putem duhovne veze.

Kao medij, kanaliziranjem sam pomogao živim osobama da se iscjele, ne samo kroz razmjenu poruka s preminulom osobom, već i pružanjem dokaza da je smrt, kao što većina nas zna, samo iluzija.

Mali, ponekad svjetovni detalji pružaju ožalošćenima utjehu i potvrdu da je njihova voljena osoba sigurna, sretna i da će se njihova prisutnost osjetiti još dugo nakon završetka kanaliziranja.

Više od 30 godina držao sam radionice medijstva i otkrio sam da su određene poruke posebno iscjeljujuće – ne samo za određene pojedince kojima su prvotno namijenjene, već za sve ljude:

1. Ja sam dobro

Često naša posljednja sjećanja uključuju slike preminule osobe kako se muči s bolešću, boli i strahom. Svaki put kada bi prenio poruku da se preminula osoba “vratila kući” i više ne pati, osjetio bih podizanje energije cijele publike.

Nedavno sam jednoj ucviljenoj majci prenio da je njezin sin – koji je poginuo u nesreći, s djedom na nebu. Mogućnošću spoznaje da su dvoje ljudi koje je voljela, ponovo zajedno, započinje dug put iscjeljenja slomljenog srca.

2. Ne osjećajte krivnju

Kada dijete umre ili kada netko počini samoubojstvo, ožalošćeni su često opterećeni krivnjom. Sjećam se majke i oca koji su izgubili dijete u strašnoj nesreći s pištoljem.

Oba roditelja su bila toliko shrvana s krivnjom i tugom da su jedva mogli pogledati jedan drugog – sve dok se duh njihovog sina nije pojavio te ih uvjerio kako želi da nastave dalje, da budu sretni i što je najvažnije, da podržavaju jedan drugog.

3. Molimo budite sretni

Oni koji su otišli u svjetlo sada su na mjestu punom ljubavi i sreće, ujedinjeni s prijateljima i voljenima. Jedna od najčešćih stvari koje mi prenose je njihova želja da ljudi koje su ostavili na zemlji budu sretni kao što su i oni.

Budući da su na vibracijama ljubavi i suosjećanja, oni ne doživljavaju zemaljske osjećaje mržnje i ljubomore. Iznova i iznova sam kanlizirao poruke supružniku, djetetu ili prijatelju na zemlji da nastavi svoj put, ponovno pronađe ljubav i otpusti tugu i krivnju, tako da mogu uživati u svom preostalom vremenu na zemlji.

4. Ja sam još uvijek ovdje

Nedavno sam jednoj ožalošćenoj supruzi rekao kako njen pokojni suprug prati njezin napredak u obnavljanju kuhinje u njihovoj zajedničkoj kući. Sviđa mu se novi izgled! Utješio ju je znak potpore, a cijela publika se osjetila bliže Duhu – znajući da njihovi najmiliji nikada nisu daleko.

Kada tugujete zbog gubitka voljene osobe, lako je izgubiti iz vida činjenicu da iako preminule osobe ne sudjeluju u vašem svakodnevnom životu kao nekada, oni su još uvijek “tu”.

Kao medij, pomogao sam ljudima da se iscjele dokazujući im da iako preminula osoba nije u mogućnosti pridružiti im se na kavi, njihov duh će uvijek biti tu da im pruži ljubav, podršku i utjehu, do kraja života.

James Van Praagh

Prijevod: http://www.atma.hr

Vidovnjak Edward Kelley ili Kelly rodio se u Worcesteru, 1. kolovoza 1555, a umro u gradu Most, Češka, 1. studenog 1597, Kelley je bio okultist, alkemičar i nadareni vidovnjak.
Svoje je vidovnjaštvo najčešće prakticirao kroz gledanje u kristalnu kuglu,a poznato je da je uspio uspostaviti komunikaciju s anđelima i to preko kristalne kugle i da je tako dosegao mudrost i tajnu neba i zemlje.
On i John Dee, također poznati okultist, astrofizičar i matematičar, izvodili su seanse, magijske seanse i tada su se anđeli obraćali Kellyju što je on uredno zapisivao. Njihova crna magija poznata je kao enokijanska magija iz koje su on i John Dee stvorili enokijanski alfabet, abecedu. Svako slovo enokijanskog alfabeta, kojeg su pristalice još nazivali anđeoski riječnik bilo je u korelaciji s jednom planetom, kao i jednim simbolom ili elementom tarota, a imalo je i svoju numerološke karakteristike. Ovaj magijski sustav, prakticirao je prizivanje duhova i astralna putovanja na više astralnih polja na sve četiri strane svijeta.Smatrao je da zlato kao kraljevski plemeniti metal sa svojim magičnim svjetlucavim svjetlom stvara opijenost koja je često intenzivnija od od bilo kojeg alkohola i da zlato povećava čovjekovu osnovnu strast da se ispolji u svim njezinim vidovima, lošim i dobrim no prvenstveno magijskim i okultnim u cilju spajanja s nevidljivim sferama. I tako potaknut moćnom žudnjom za zlatom, Kelly je sklopio ugovor s Deejem, čija mu je pomoć bila neophodna za alkemičarske pokuse.
Ipak, za glavnog utemeljitelja enokijanske magije i cjelokupnog sustava smatra se John Dee mada su on i Edward Kelly bili nerazdvojni u svojim okultnim istraživanjima. Kelley je ostao poznat prvenstveno kao vidovnjak i pratilac J. Deeja, no njegova vidovitost u više navrata je nedvojbeno potvrđena koliko god da su je pokušavali osporiti.
Nakon izvjesnog dvoboja u kojem se našao Kelley je tražio utočište u Češkoj, ali ga je car zarobio i stavio u zatvor u dvorcu Krivoklat. Kelley je proveo dvije i pol godine tamo, pa čak ni zagovor od Engleske kraljice Elizabeta I. ili Wilhelm von Rosenberg nisu ga uspjeli spasiti. U času očajanja, smatrajući se nevinim i zbog strahovito mučnih okolnosti zatvorskog okružja kojima je bio dugo vremena izložen, točnije, dvije i pol godine,počinio je samoubojstvo.

Oni koji isjecijeljuju i VIDE dalje od onog što većina ljudi vidi, stoljećima mijenjaju živote ljudi na bolje predskazujući im događaje koji će se zbivati u njihovom životu. Poslušati glas iscjelitelja i vidovnjaka je kao poslušati anđeoski šapat
-ako ste to ikada doživjeli. Jer vidovnjaci su često i iscjelitelji i obrnuto  te vam mogu osim uvida u budućnost iscijeliti zdravstvene probleme, bilo fizičke, bilo psihičke prirode. U današnja vremena kada je vjera u nekih poljuljana u okultno i mistično, a nikad nije bilo veće potrebe za istim, ljudi se sve više okreću alternativnim metodama liječenje, jer kada od službene medicine ne dobivaju rezultate sve više gube vjeru u nju.
Teško je upravljati svojom sudbinom kada ne znate što ona nosi-zato postoje oni koji vas mogu upozoriti tako da često iz korijena možete mijenjati svoj život podižući mu kvalitetu i pronalazeći sreću i smisao u življenju.
To mogu biti ljubavni problemi, zdravstveni, financijski, bilo koji, za jednog medija je posve svejedno kakvo pitanje dobiva, s kakvim problemom mu dolazite-jer će ga riješiti.