Ištar drevna božica
Ištar, drugim imenima Inana ili Inani bila je jedna od najpoznatijih i najštovanijih božica drevnog svijeta.
U to vrijeme tražila su se proročanstva od bogova, a očekivale nagrade ili kazne, kako je tko zaslužio.
Ištar je bila feničko-sirijska božica neba i zemlje, plodnosti, materinstva, erotike, rata i mira. Bila je glavno zapadnosemitsko božanstvo. Kult joj se s feničkim kolonijama proširio po cijelom Mediteranu. Štovana je zajedno s Baalom i prinošene su joj i ljudske žrtve. Ištarina vrata, kao dio Baalovog hrama sagradio je Nabukodonozor II. oko 575. pr. Kr.. vrata su bila trostruko ukrašena s 575 reljefa koji prikazuju lavove kao Ištarine simbole, zmajeve mušušu kao Mardukove i bikove kao Adadove simbole.
U stvarnosti kao i mitologiji, žene su štovane kao božanstva u mnogim drevnim kulturama čiji su ostaci
danas izumrli i zaboravljeni. Za primjer uzimamo Mezopotamiju gdje su
bila važna i duboko poštovana ženska božanstva koja su predstavljala
prirodno zanimanje čovjeka za rast usjeva, uzgoj životinja i razvoj i zdravlje
obitelji pa i iz toga područja ima nebrojeno kipova božica majki, koje su
igrale najvažniju ulogu u mitovima i obredima kojima je cilj bio povećanje
plodnosti. To božanstvo su Sumerani nazivali Inana a kod Semita,
Amorićana i Asiraca se poistovjećivala s božicom Ištar. Vrlo značajan obred
u sumerskoj religiji je bila godišnja ceremonija svetog vjenčanja između
božice Inane i boga biljnog svijeta Tamuza, čiju ulogu bi preuzimao kralj a
svećenica bi predstavljala Inanu , odnosno semitsku Ištar koja bi ljudima
donosila plodnost i bila velika ljubavnica i majka. Sumerskoj verziji mita o
«Ištar i sedam prolaza» arapske žene i danas iskazuju počast u «plesu
sedam velova» premda više nema religijsko značenje. Taj mit je ljubavna
priča jedne besmrtne božice zaljubljene u smrtnika Dumuzija, koji je bio
uspiješan farmer, stočar i nadasve dobar čovjek, koji je bio iskreno odan
svojoj ženi božici.
No nekoliko mjeseci u godini bi slabila njegova ljubav pa bi za to vrijeme bio prognan u podzemlje a zemlja bi u tom periodu ogoljela, a plodnost joj se vraćala njegovim povratkom i sjedinjenjem s božicom. U akadskoj verziji mita te uloge su preuzeli Ištar i Tammuz. Nakon Tamuzove smrti Ištar ga je slijedila u podzemni svijet koji je bio mračno mjesto gdje su se mrtvaci odjeveni u perje hranili prašinom i poput sluga stajali u hodnicima Tim sablasnim svijetom je carevala Ištarina neprijateljica Ereškigal. Podzemni svijet se sastojao od sedam slojeva međusobno odijeljenih masivnim zidinama a svaki sloj je bio zaključan čvrstim vratima koja su čuvali monstruozni čuvari. Ištar je morala znati ime svakog sloja a plaćala je prolaz skidajući sa sebe nakit i odjeću tako da je na kraju prolaskom kroz 7 vratiju dospjela do prijestolja božice Ereškigal potpuno naga i bespomoćna. Na trenutak je vidjela svog muža i bila ubijena a nakon njene smrti na zemlji je zavladao nered i neplodnost pa više nisu uspijevali usjevi a ni žene nisu mogle zatrudnjeti. Izabrani svećenik je poslan kao glasnik u podzemni svijet te ulagivanjem i rječitošću uspijeva osvojiti Erešikigalino srce pa mu ona daje Ištarino tijelo koje on oživljava bočicom vode koju mu je dao bog Enki. Pri tom je došlo do nagodbe kojom je Tamuz pristao na pola godine zamijeniti Ištar u podzemnome svijetu, a Ištar je zbog tuge za Tamuzom zemlju obavila zimom. Drugu polovicu godine Tamuza je zamjenjivala u podzemlju njegova sestra a zemlja je u toj polovici godine zbog Ištarine sreće i spolne aktivnosti cvala. Vraćajući se iz podzemnog svijeta Ištar je na svakim vratima dobivala natrag odjeću i nakit pa to predstavlja obnavljanje svijeta u ciklusu izmjene godišnjih doba. Osim uloge plodnosti, Božica Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata i kao božica-ratnica pa tu ulogu preuzima i kao kanaanska božica Anat U Asiriji su je počeli povezivati i sa samim nacionalnim božanstvom Ašurom, a u kraljevskim natpisima se slavi kao «savršeno hrabra» ratnička božica koja bodri ratnike i uništava neprijatelje. Ištar se u asirskoj skulpturi pojavljuje sa oštricom koplja kao amblemom. Većinom je ženama, pa tako i boginji Ištar davan izgled lavice, simbola moći, ali i ljepote. Kakvo je stanje danas sa štovanjem žena? U naše vrijeme očito da je zaboravljena stara ženska slava te se ženama ni približno ne pridaje važnost kakva im se pridavala nekada u stara vremena. Ipak, imamo i obrnute slučajeve kada je ženama bio mnogo teži položaj, život nego što je to u današnje doba, ali to je opet neka druga tema za promišljanje.
